Mary
31-12-2003, 02:09 PM
Evo jednog svežeg intervjua koji sam strpljivo otkucala, da učinim i ja neko dobro delo, da me Deda Mraz ne zaboravi :twisted:
Najbolje stvari su jednostavne
Sve što radi, radi sa posebnom pažnjom i posvećenošću. Za njega nijedna, ni najmanja stvar, vezana za njegov rad i kreativnost, muziku, ne može biti prepuštena slučaju. Svemu se posvećuje s velikom pažnjom i kritičkim okom velikog poznavaoca svog posla. Takav perfekcionizam prati i proizvod toga rada, njegove pesme. I ne samo perfekcionizam, već i specifična vrsta savremene emotivnosti na radost onih koji takav kvalitet prepoznaju i vole. I pored svega toga on tvrdi da su najbolje stvari u životu po pravilu i najjednostavnije. Možda je upravo to ono što svi toliko volimo kod njega...
Prvo nam reci nešto o onome što smo dugo i sa strpljenjem očekivali, a to je novi album...
Evo da počnemo sa malom statistikom. Reč je o 11 meseci studijskog rada. U karijeri producenata to važi za najduže zabeležen rad na jednom albumu. Svu svoju energiju sam usmerio ka izboru pesama, adekvatne intonacije. Prva i osnovna želja mi je bila da kao i prvim albumom, dobijem u stvari, jednu harmoničnu celinu, kao jednu pesmu, od početka do kraja aluma. Mislimda sam u tome uspeo, ali sam svestan da će mi trebati puno vremena da kao slušalac taj album preslušam. Upravo zbog toga ne znam sada da ga ocenim. Iznenađen sam kada me zovu izdavači i stručnjaci iz sveta muzike i zvuka i kada hvale album. Izgleda da je baš dugo 11 meseci. Na albumu su se našle i neke pesme od ranije. Tačnije, « Nisam kao on» trebalo je da bude na prvom albumu. Ona je nastala još 1996.godine. Reciklirao sam još jednu pesmu «Jedino nam ljubav ostaje» sa kojom sam nastupio na Sunčanim skalama dok sam još bio mlad i verovao da su festivali mesto gde se treba pojaviti. To je bilo 1997. godine.
Otkrij nam neke detalje o naslovnoj pesmi «Žena bez imena»...
Ne mogu da kažem da mogu da otkrijem o čemu se tu zapravo radi, jer ni sam nisam siguran. Tekst jednostavno priča uz tu muziku, ali ja ne mogu da kažem da li je u pitanju žena koju želim da sretnem ili je neka koju sam već sreo , pa sam je propustio tek tako. Odlučio sam da krenem s njom, jer je albumu prethodila jedna agresivna pesma koja je bukvalno preplavila sve medije (Andjele). Mislim da je to forsiranje koje meni nije bilo preko potrebno. Sada sam odlučio da krenem sa jednom umerenijom pesmom kao što je to bio slučaj i sa prethodnim albumom i pesmom «Sama bez ljubavi».
Ono što generalno prati tvoju muziku, tekstove, pesme je jedna sasvim posebna vrsta emotivnosti koja je već, moglo bi se reći, postala nešto prepoznatljivo.Savremeni poeta ili..?Odakle uopšte tolike i takve emocije?
Ja mislim da je to ono što izlazi iz mene i da je to u stvari jedan prirodni bilans koji ja nesvesno održavam. Pošto sam primoran da zbog posla i svega što se dešava u mom javnom žiovtu budem vrlo distanciran, jer sam primetio da drugačije ne može, izgleda da sve emocije koje suzdržavam u privatnom životu na kraju izađu u tim pesmama. U svemu tome mi je drago da se nisu nepovratno izgubile, već ipak ostale zabeležene.
Inspiracija?
Ne mogu sa sigurnošću reći kako nastaje jedna pesma jer gotovo nikad ne nastane isto. Potpuno mi nesvesno dolazi melodija i onda tekst koji bi ličio na tu melodiju, koji komunicira s njom. Ako nema te komunikacije, onda to znači da muzika ne govori dobro. Zabavim se pesmama gde mi tekst dođe odmah. Pesma može svuda da mi dođe, evo, na primer, kao sada u kafiću, a najviše kada vozim kola, jer sam tad opušten i imam dovoljno vrmena da mislim o raznim stvarima.
Da li si oduvek znao da ćeš se baviti ovim poslom, da li si osećao da je muzika tvoj život?
Da. S tom razlikom što sam ja oduvek želeo da budem jednostavno muzičar, a ne neki superstar. Razmišljao sam kao klinac da budem dobar producent, jer sam oduvek volio studio. Na kraju je ispalo nešto drugo.
To znači da ti pomalo smeta pritisak popularnosti?Kako ti gledaš na to da veliki deo ženske populacije bez obzira na godine bukvalno pada u delirijum kada ti nastupaš?
Mislim da taj razlog ne leži u meni. A i ako jeste tako, ja ne znam to da definišem. Ne trudim se nekoga da zavodim, ni da se foliram. Možda upravo zbog toga a možda, pak, zbog toga što se ljudi prepoznaju u mojim pesmama. Evidentno postoji neki fluid, hiperharizma. Ne volim da se eksponiram, da snimam spotove, ni da se fotografišem. Vremenom sam ipak prihvatio da je to nezaobilazan deo ovog posla. Trudim se da budem ono što sam, a ko, pak, imam malo slobode da budem neko drugi, trudim se da to iskoristim na pravi način. Ali generalno me ne interesuje pomodarstvo ni u čemu, pa ni u tome. Ja sam što sam. Ako je pesma mnogo bolja od spota, ako spot ne odgovara atmosferi pesme, ja ga uopšte ne pustim.
A sad o prvoj ljubavi..
To je bilo najsmešnije iskustvo u mom životu, jer je prvi put bilo još u vrtiću. Sećam se da sam tražio parfem od tate da idem sređen u vrtić i znam da su me zezale vaspitačice kojima sam pričao o tome. Najinteresanstnije je što sam se ponašao kao veliki čovek. Prva ozbiljnija ljubav je bila u 5. razredu osnovne škole. I ja i ona smo to baš ozbiljno shvatili i čak smo se svađali kao što to čine odrasli ljudi u vezi, na primer, zato što neko kasni na sastanke na klupu koja nam je bila mesto za sastajanje. Sećam se da smo uvek morali da pričamo oko 20 minuta pre nego što bismo se poljubili. Tako smo se izubijali zubima prvi put da je to bilo strašno! Danas bih dao sve da je neko to snimio kamerom i da to imam zabeleženo. Kada sam je pre nekoliko godina sreo i kafiću u Herceg Novom, već kao formiranu ženu, pričali smo o tome. Bilo je lepo sećati se toga. Posle osnovne škole sam već krenuo u muzičku školu, a paralelno sam trenirao i svuda sam imao po neku malo ozbiljniju simpatiju, ali i stalnu devojku. Vrlo rano sam otkrio kako žene «provale» kada ti se još neko dopada. Tada mi nije bilo mnogo važno da li će se one ljutiti, ali sam već polako shavato značaj toga i koliko to može ozbiljno da utiče na devojku. Tada mi je to bilo zanimljivo, ali sam, ipak, kasnije to prestao da praktikujem. Nije se isplatilo.
Kakva je situcaija sada?
Danas uopšte ne znam kako je. Sada sam totalno promenljiv i ništa ne planiram. Jednostavno pustim da mi se stvari dešavaju. Jedino što zaista ne volim da se objašnjavam, polažem račune, niti da ja ispitujem nekoga. Važna mi je sloboda. Vrlo jednostavno, pošto mislim da je svet jednostavan i da su najbolje stvari jednostavne.
Kakve devojke voliš?
Volim iznad svega pametne devojke koje nisu povodljive i koje imaju svoje ja. Nije bitno dal su plave ili crne, visoke ili niske, ali mi je strašno važno da je pametna i razumna.
Šta bi, kada je ljubav u pitanju, preporučio tinejdžerkama?
U tom periodu preporučujem zaljubljivanje, jer je u tom periodu života bolje biti posvećen sebi. Ozbiljnu ljubav treba ipak ostaviti za neke zrelije godine, jer u tim godinama može da ugrozi slobodno vreme, uspeh u školi. Cure treba da budu opuštene kao i momci, i iznad svega je važan sport.
Kao neko ko je veoma mlad postao uspešan, šta bi savetovao čitateljkama koje sanjaju o uspehu?
Da nikako ne rade ono što ne osećaju, ne vole. Sutra ako budem imao sina, na primer, uopšte ga neću terati da se bavi muzikom samo zbog toga što se i ja tim bavim. Deca ne treba da budu robovi roditeljskih ambicija.Dete mora da izabere ono što mu se dopada. U nekim godinama treba malo više slušati sebe.
Koja su još tvoja interesovanja pored muzike i kako voliš da provodiš slobodno vreme kada ga imaš?
Da se ne bavim muzikom, definitivno bih se bavio filmom. Bio bih reditelj ili direktor fotografije. Film me inače fascinira. Jedan od omiljenih mi je »Život je lep», Roberta Benjinija. Volim filmove koji imaju priču. Ne volim «new age» američke filmove, jer mislim da je to žešća hiperprodukcija. Pravi sam filmofil, volim film sa ozbiljnom pričom i ozbiljnim glumcima koji umeju da ponesu priču. Što se slobodnog vremena tiče, u poslednje vreme nisam ni znao šta je to. Generalno volim da izlazim, ali mi se u poslednje vreme rada na albumu to svelo na nekoliko beogradskih kafića i restorana. Opušta me razgovor koji nema nikakve veze sa poslom, provođenje vremena sa normalnim ljduima koji nemaju komplikovana pitanja i što starijim prijateljima. Cenim iskljuičivo stara prijateljstva. Ova nova cenim tek kad postanu malo starija.
A kada je reč o putovanjima?
Planiram da putujem uskoro, ali gde tačno, to ću odlučiti par dana pred putovanje. U svakom slučaju, Evropa. To jedino sigurno znam. Inače več dugo imam nameru da posetim Portugal.Ta zemlja me jako privlači. Volio bih da nađem ozbiljnu saputnicu koja će sesti sa mnom na motor i proputovati druge zemlje na putu za Portugal: sve velike i male gradove u Italiji, Španiji, Francuskoj. To mi je neki plan Rođeni sam avanturista ali me strah od aviona onemogućava da lagodnije puutjem, tako da su za sada neke destinacije isljučene. To me sprečava u tim istraživanjima, ali, nadam se da ću vremenom nači načina da to realizujem.
Imaš neku omiljenu pesmu a da nije tvoja?
Bilo što od Stivi Vondera sa albuma «Songs In The Key of Life». On mi je inače omiljeni pevač...Mentor koga nikad nisam sreo. Jedna od največih želja, a možda i najveća, mi je da se sretnem s njim.
Šta misliš o savremenim muzičkim kretanjima?
RnB je ok. Dobro je ko RnB'ija što vuče korene iz soula, jazza. Lično volim da ga slušam, dok stvarno više ne mogu da slušam Di džeja ovog ili onog. Slušao sam House muziku kada se pojavila, kada to nije nikome bilo zanimljivo. Ipak neke stvari su uvek bile konstanta, kao što je naravno Stivi Vonder. Mislim da su preterali sa Di džejevima, sa elektronskom muzikom, koja nema neku posebnu vrednost, i koju rade ljudi koji nisu posebno talentovani. Kompjuter je degradirao sve i sve to je krenulo nizbrdo. Mislim da tehnika treba polako da se vraća unazad. To bi otprilike trebalo ovako da izgleda. Osim što se sada pojavio MMS i gomila gluposti, mislim da treba najviti kao najveće čudo SMS, pa ga treba ukinuti, pa onda treba ukinut tonsko biranje, pa onda postaviti brojčanike na mobilne telefone i odmah potom ukinut mobilne telefone, vratiti se na fiskne telefone, kada su ljudi znali zašto pričaju telefonom i znali da sačekaju pored telefona neki ozbiljan poziv. Sada je to izgubilo vrednost. Pisma su mnogo lepša od e-maila, Misim da e-mail treba da služi za službenu prepisku, a neke lepe stvari treba napisati na papir ili to reči u lice u lice, videti se s ljudima. Sve u svemu, mnogo se emocija izgubilo u ovoj elektronici.
Knjige, čitanje, pisci...
U poslednje vreme sam se ponovo vratio na Iva Andrića po ko zna koji put. To je nešto što mi uvek prija. Uvek mogu da čitam originalne pisce, nešto što jednostavnim jezikom može mnogo da ti kaže. Užasavam se bestselera, tipa Paolo Koeljo. Mislim da je to jednako lošem televizijskom kanalu. Ali, čovek mora da pročita i loše pisce a bi procenio koliko vrede oni dobri. Trenutno čitam od Maria Puza «Porodicu» i mnogo mi se sviđa. Kraj nije on završio jer je umro, tačno osećam po tonu i stilu da knjigu nije dovršio isti čovek. Rezigniram sam malo zbog toga. Omiljeni pisac mi je Ivo Andrić. On je za mene kralj nad kraljevima. Trebalo je da dobije tri Nobelove nagrade![/i]
Najbolje stvari su jednostavne
Sve što radi, radi sa posebnom pažnjom i posvećenošću. Za njega nijedna, ni najmanja stvar, vezana za njegov rad i kreativnost, muziku, ne može biti prepuštena slučaju. Svemu se posvećuje s velikom pažnjom i kritičkim okom velikog poznavaoca svog posla. Takav perfekcionizam prati i proizvod toga rada, njegove pesme. I ne samo perfekcionizam, već i specifična vrsta savremene emotivnosti na radost onih koji takav kvalitet prepoznaju i vole. I pored svega toga on tvrdi da su najbolje stvari u životu po pravilu i najjednostavnije. Možda je upravo to ono što svi toliko volimo kod njega...
Prvo nam reci nešto o onome što smo dugo i sa strpljenjem očekivali, a to je novi album...
Evo da počnemo sa malom statistikom. Reč je o 11 meseci studijskog rada. U karijeri producenata to važi za najduže zabeležen rad na jednom albumu. Svu svoju energiju sam usmerio ka izboru pesama, adekvatne intonacije. Prva i osnovna želja mi je bila da kao i prvim albumom, dobijem u stvari, jednu harmoničnu celinu, kao jednu pesmu, od početka do kraja aluma. Mislimda sam u tome uspeo, ali sam svestan da će mi trebati puno vremena da kao slušalac taj album preslušam. Upravo zbog toga ne znam sada da ga ocenim. Iznenađen sam kada me zovu izdavači i stručnjaci iz sveta muzike i zvuka i kada hvale album. Izgleda da je baš dugo 11 meseci. Na albumu su se našle i neke pesme od ranije. Tačnije, « Nisam kao on» trebalo je da bude na prvom albumu. Ona je nastala još 1996.godine. Reciklirao sam još jednu pesmu «Jedino nam ljubav ostaje» sa kojom sam nastupio na Sunčanim skalama dok sam još bio mlad i verovao da su festivali mesto gde se treba pojaviti. To je bilo 1997. godine.
Otkrij nam neke detalje o naslovnoj pesmi «Žena bez imena»...
Ne mogu da kažem da mogu da otkrijem o čemu se tu zapravo radi, jer ni sam nisam siguran. Tekst jednostavno priča uz tu muziku, ali ja ne mogu da kažem da li je u pitanju žena koju želim da sretnem ili je neka koju sam već sreo , pa sam je propustio tek tako. Odlučio sam da krenem s njom, jer je albumu prethodila jedna agresivna pesma koja je bukvalno preplavila sve medije (Andjele). Mislim da je to forsiranje koje meni nije bilo preko potrebno. Sada sam odlučio da krenem sa jednom umerenijom pesmom kao što je to bio slučaj i sa prethodnim albumom i pesmom «Sama bez ljubavi».
Ono što generalno prati tvoju muziku, tekstove, pesme je jedna sasvim posebna vrsta emotivnosti koja je već, moglo bi se reći, postala nešto prepoznatljivo.Savremeni poeta ili..?Odakle uopšte tolike i takve emocije?
Ja mislim da je to ono što izlazi iz mene i da je to u stvari jedan prirodni bilans koji ja nesvesno održavam. Pošto sam primoran da zbog posla i svega što se dešava u mom javnom žiovtu budem vrlo distanciran, jer sam primetio da drugačije ne može, izgleda da sve emocije koje suzdržavam u privatnom životu na kraju izađu u tim pesmama. U svemu tome mi je drago da se nisu nepovratno izgubile, već ipak ostale zabeležene.
Inspiracija?
Ne mogu sa sigurnošću reći kako nastaje jedna pesma jer gotovo nikad ne nastane isto. Potpuno mi nesvesno dolazi melodija i onda tekst koji bi ličio na tu melodiju, koji komunicira s njom. Ako nema te komunikacije, onda to znači da muzika ne govori dobro. Zabavim se pesmama gde mi tekst dođe odmah. Pesma može svuda da mi dođe, evo, na primer, kao sada u kafiću, a najviše kada vozim kola, jer sam tad opušten i imam dovoljno vrmena da mislim o raznim stvarima.
Da li si oduvek znao da ćeš se baviti ovim poslom, da li si osećao da je muzika tvoj život?
Da. S tom razlikom što sam ja oduvek želeo da budem jednostavno muzičar, a ne neki superstar. Razmišljao sam kao klinac da budem dobar producent, jer sam oduvek volio studio. Na kraju je ispalo nešto drugo.
To znači da ti pomalo smeta pritisak popularnosti?Kako ti gledaš na to da veliki deo ženske populacije bez obzira na godine bukvalno pada u delirijum kada ti nastupaš?
Mislim da taj razlog ne leži u meni. A i ako jeste tako, ja ne znam to da definišem. Ne trudim se nekoga da zavodim, ni da se foliram. Možda upravo zbog toga a možda, pak, zbog toga što se ljudi prepoznaju u mojim pesmama. Evidentno postoji neki fluid, hiperharizma. Ne volim da se eksponiram, da snimam spotove, ni da se fotografišem. Vremenom sam ipak prihvatio da je to nezaobilazan deo ovog posla. Trudim se da budem ono što sam, a ko, pak, imam malo slobode da budem neko drugi, trudim se da to iskoristim na pravi način. Ali generalno me ne interesuje pomodarstvo ni u čemu, pa ni u tome. Ja sam što sam. Ako je pesma mnogo bolja od spota, ako spot ne odgovara atmosferi pesme, ja ga uopšte ne pustim.
A sad o prvoj ljubavi..
To je bilo najsmešnije iskustvo u mom životu, jer je prvi put bilo još u vrtiću. Sećam se da sam tražio parfem od tate da idem sređen u vrtić i znam da su me zezale vaspitačice kojima sam pričao o tome. Najinteresanstnije je što sam se ponašao kao veliki čovek. Prva ozbiljnija ljubav je bila u 5. razredu osnovne škole. I ja i ona smo to baš ozbiljno shvatili i čak smo se svađali kao što to čine odrasli ljudi u vezi, na primer, zato što neko kasni na sastanke na klupu koja nam je bila mesto za sastajanje. Sećam se da smo uvek morali da pričamo oko 20 minuta pre nego što bismo se poljubili. Tako smo se izubijali zubima prvi put da je to bilo strašno! Danas bih dao sve da je neko to snimio kamerom i da to imam zabeleženo. Kada sam je pre nekoliko godina sreo i kafiću u Herceg Novom, već kao formiranu ženu, pričali smo o tome. Bilo je lepo sećati se toga. Posle osnovne škole sam već krenuo u muzičku školu, a paralelno sam trenirao i svuda sam imao po neku malo ozbiljniju simpatiju, ali i stalnu devojku. Vrlo rano sam otkrio kako žene «provale» kada ti se još neko dopada. Tada mi nije bilo mnogo važno da li će se one ljutiti, ali sam već polako shavato značaj toga i koliko to može ozbiljno da utiče na devojku. Tada mi je to bilo zanimljivo, ali sam, ipak, kasnije to prestao da praktikujem. Nije se isplatilo.
Kakva je situcaija sada?
Danas uopšte ne znam kako je. Sada sam totalno promenljiv i ništa ne planiram. Jednostavno pustim da mi se stvari dešavaju. Jedino što zaista ne volim da se objašnjavam, polažem račune, niti da ja ispitujem nekoga. Važna mi je sloboda. Vrlo jednostavno, pošto mislim da je svet jednostavan i da su najbolje stvari jednostavne.
Kakve devojke voliš?
Volim iznad svega pametne devojke koje nisu povodljive i koje imaju svoje ja. Nije bitno dal su plave ili crne, visoke ili niske, ali mi je strašno važno da je pametna i razumna.
Šta bi, kada je ljubav u pitanju, preporučio tinejdžerkama?
U tom periodu preporučujem zaljubljivanje, jer je u tom periodu života bolje biti posvećen sebi. Ozbiljnu ljubav treba ipak ostaviti za neke zrelije godine, jer u tim godinama može da ugrozi slobodno vreme, uspeh u školi. Cure treba da budu opuštene kao i momci, i iznad svega je važan sport.
Kao neko ko je veoma mlad postao uspešan, šta bi savetovao čitateljkama koje sanjaju o uspehu?
Da nikako ne rade ono što ne osećaju, ne vole. Sutra ako budem imao sina, na primer, uopšte ga neću terati da se bavi muzikom samo zbog toga što se i ja tim bavim. Deca ne treba da budu robovi roditeljskih ambicija.Dete mora da izabere ono što mu se dopada. U nekim godinama treba malo više slušati sebe.
Koja su još tvoja interesovanja pored muzike i kako voliš da provodiš slobodno vreme kada ga imaš?
Da se ne bavim muzikom, definitivno bih se bavio filmom. Bio bih reditelj ili direktor fotografije. Film me inače fascinira. Jedan od omiljenih mi je »Život je lep», Roberta Benjinija. Volim filmove koji imaju priču. Ne volim «new age» američke filmove, jer mislim da je to žešća hiperprodukcija. Pravi sam filmofil, volim film sa ozbiljnom pričom i ozbiljnim glumcima koji umeju da ponesu priču. Što se slobodnog vremena tiče, u poslednje vreme nisam ni znao šta je to. Generalno volim da izlazim, ali mi se u poslednje vreme rada na albumu to svelo na nekoliko beogradskih kafića i restorana. Opušta me razgovor koji nema nikakve veze sa poslom, provođenje vremena sa normalnim ljduima koji nemaju komplikovana pitanja i što starijim prijateljima. Cenim iskljuičivo stara prijateljstva. Ova nova cenim tek kad postanu malo starija.
A kada je reč o putovanjima?
Planiram da putujem uskoro, ali gde tačno, to ću odlučiti par dana pred putovanje. U svakom slučaju, Evropa. To jedino sigurno znam. Inače več dugo imam nameru da posetim Portugal.Ta zemlja me jako privlači. Volio bih da nađem ozbiljnu saputnicu koja će sesti sa mnom na motor i proputovati druge zemlje na putu za Portugal: sve velike i male gradove u Italiji, Španiji, Francuskoj. To mi je neki plan Rođeni sam avanturista ali me strah od aviona onemogućava da lagodnije puutjem, tako da su za sada neke destinacije isljučene. To me sprečava u tim istraživanjima, ali, nadam se da ću vremenom nači načina da to realizujem.
Imaš neku omiljenu pesmu a da nije tvoja?
Bilo što od Stivi Vondera sa albuma «Songs In The Key of Life». On mi je inače omiljeni pevač...Mentor koga nikad nisam sreo. Jedna od največih želja, a možda i najveća, mi je da se sretnem s njim.
Šta misliš o savremenim muzičkim kretanjima?
RnB je ok. Dobro je ko RnB'ija što vuče korene iz soula, jazza. Lično volim da ga slušam, dok stvarno više ne mogu da slušam Di džeja ovog ili onog. Slušao sam House muziku kada se pojavila, kada to nije nikome bilo zanimljivo. Ipak neke stvari su uvek bile konstanta, kao što je naravno Stivi Vonder. Mislim da su preterali sa Di džejevima, sa elektronskom muzikom, koja nema neku posebnu vrednost, i koju rade ljudi koji nisu posebno talentovani. Kompjuter je degradirao sve i sve to je krenulo nizbrdo. Mislim da tehnika treba polako da se vraća unazad. To bi otprilike trebalo ovako da izgleda. Osim što se sada pojavio MMS i gomila gluposti, mislim da treba najviti kao najveće čudo SMS, pa ga treba ukinuti, pa onda treba ukinut tonsko biranje, pa onda postaviti brojčanike na mobilne telefone i odmah potom ukinut mobilne telefone, vratiti se na fiskne telefone, kada su ljudi znali zašto pričaju telefonom i znali da sačekaju pored telefona neki ozbiljan poziv. Sada je to izgubilo vrednost. Pisma su mnogo lepša od e-maila, Misim da e-mail treba da služi za službenu prepisku, a neke lepe stvari treba napisati na papir ili to reči u lice u lice, videti se s ljudima. Sve u svemu, mnogo se emocija izgubilo u ovoj elektronici.
Knjige, čitanje, pisci...
U poslednje vreme sam se ponovo vratio na Iva Andrića po ko zna koji put. To je nešto što mi uvek prija. Uvek mogu da čitam originalne pisce, nešto što jednostavnim jezikom može mnogo da ti kaže. Užasavam se bestselera, tipa Paolo Koeljo. Mislim da je to jednako lošem televizijskom kanalu. Ali, čovek mora da pročita i loše pisce a bi procenio koliko vrede oni dobri. Trenutno čitam od Maria Puza «Porodicu» i mnogo mi se sviđa. Kraj nije on završio jer je umro, tačno osećam po tonu i stilu da knjigu nije dovršio isti čovek. Rezigniram sam malo zbog toga. Omiljeni pisac mi je Ivo Andrić. On je za mene kralj nad kraljevima. Trebalo je da dobije tri Nobelove nagrade![/i]